Piše: Luka Fišić
(odlomak iz rukopisa u nastajanju, trilera “Crveni delfin”)
DAN 17.
Jasno se sjećam prve slike nakon buđenja; crvena crta na horizontu i prozirno sivi oblaci. Izašao sam iz automobila, a sve oko mene je bilo harmonično. Polumrak na ulici i poput perca lake misli oslobođene bilo kakvog sadržaja u mojoj glavi. Blijedo zelenilo živica oko nebodera spavaonica ublažavalo je njihovu brutalnost, a savršen mir prekinula je tek zbunjena mačka koja je nervozno protrčala ispred mog automobila. Mir je trajao kratko. Mogao bih se zakleti da su se zgrade počele topiti, a živice truliti. U daljini sam čuo duboku trubu vlaka i škripanje starih tramvaja. Nisam niti bio svjestan da mi je mobitel već u ruci. Krv je počela očajnički vrištati u žilama, a srce divljački ubrizgavati krv u vrat.
Oko 9 sati ujutro ušao sam u policijsku postaju u koju me uputio inspektor Nadoveza. Vrenje u tijelu i napadi panike na svijest onemogućili su mi spoznajna osjetila. Sjećam se tek obrisa ljudi u plavim uniformama i njihovih neprijatnih glasova. Zatražili su od mene da učinim ono najteže. Da čekam.
– Ohoho gospodine Majer. Konačno se Vaša ekselencija odlučila udostojiti odazvati na naš poziv. Ajde pođite sa mnom – bile su prve riječi koje mi je Nadoveza toga jutra uputio. Nije mi se ni najmanje svidio. Sjajna, nauljena ćelenka stvorenja bez duše nesposobna za empatiju. Pogled na crne, ulaštene cipele s prijeteće oštrom špicom i rukave zasukane do tvrdih bicepsa, ubrzo su nepovjerenje transformirali u jezu. Malen rastom, noge su mu bježale u oblik slova X, te je stalno nervozno pogledavao oko sebe. Izgledao je poput neurotičnog patuljka. Nije to bila osoba s kojim bih poželio provesti vrijeme.
Samo dvadesetak koraka do Nadovezine kancelarije učinilo mi se dužim nego 30 minuta provedenih u čekaonici. Pred očima su mi se projicirale stotine nepovezanih slika u kojima je obznanjen kraj moga puta. Priznanje pred ovim čovjekom biti će jednako bolno kao saznanje o Lucijinoj smrti. Nadovezina hladna analiza, Luciju će svesti na vrijeme i mjesto, a mene na pervertita.
Prije nego što sam ušao u sobu nepovezane misli sjurile su se u jednu točku i tek tada mi je na pamet palo ono što sam se trebao upitati još jučer. Kako je Zmajec znao da sam se susreo s Lucijom? Prije nego što sam mu se otvorio, znao je što što će očekivati od moje ispovijesti. Osjećao sam kako mi bljedilo napada kožu, a topli znoj nagriza članke. Ponovno se nagovijestila i bol u želucu. Vrata ureda su se otvorila, a slike u glavi zamrznule.
– Zovemo vas i zovemo. Pišemo poruke, kucamo na vrata, a od vas ni pozdrava. Loše smo počeli. – kazao je detektiv.
– Ispričavam se. Bio sam izgubljen malo ovih dana. Sve mi je u magli nekako. Nisam siguran…
– Da, da – prekinuo me. – Ovako, informacije pristigle od jedne osobe govore kako ste viđeni…Jeste li dobro?
– Zmajec? Što je govorio?
– Šta? Kakav Zmaj? Hoćete li me nastaviti prekidati, ili ćete dopustiti da radim svoj posao?.
– Ispričavam se.
– Ajde se prestanite ispričavati i saslušajte me konačno.
– Ispričavam se. Izvolite
– Pa dobro, jeste li vi normalan čovjek? Ajde mi se još jednom ispričajte. Ajde izazivam vas. Dakle, jedna osoba vidjela vas je u posjedu električnog bicikla marke Stark Dive. Bicikl je crvene boje. To je navodno njegov bicikl. E sad, kako ja stvari uzimam za ozbiljno, malo sam odlučio istražiti o čemu se radi. Imate dobar posao, završili ste neke škole, nemate kriminalne crte lica. Niste oženjeni doduše, ali dobro, vaše seksualne sklonosti nemaju veze s krivičnim djelima. Malo vas zezam, ajde osmijeh da vidim. Nema veze, vi ste neki uštogljeni tip, izgleda. Još sam sada više uvjeren u svoju teoriju vaše nevinosti. Pomislio sam možda je kleptoman, pa je ukrao bicikl jer ne može kontrolirati impulse. No niste ranije kažnjavani, a znamo da patološki slučajevi ne mogu kontrolirati svoju prirodu i nikada se ne ogriješe samo jednom. No, onda kad ste se niste prvi puta odazvali na naš poziv, pomislio sam možda je neki problem između vas i te osobe. Neka razmirica oko djevojke, neplaćeni dug. Ili vas jednostavno ne voli. No ono što me brine jest da između vas i oštećene osobe ne postoji nikakvih međusobnih točaka. Na društvenim mrežama nemate zajedničkih prijatelja, internetska tražilica isto tako ne može vas dovesti u korelaciju, a premda ste približno iste godište, niste išli iste škole, niti ste iz istih kvartova …-nastavio je brbljati, dok sam ja gledao u stotine šarenih papirića zalijepljenih po zidovima inspektorove sobe i dirljivo loše nacrtanih portreta slavnih osoba ispod kojih je stajao potpis Petar N.
Soba hladnih, negostoljubivih zidova nije se zbog njih činila veselijom, ili ugodnijom za boravak. Izlažući orgiju šarenih boja papirića sivim, okrutnim zidovima poručuje im kako u bitci s takvim protivnicima nemaju izgleda. Portreti slavnih osoba, pak su me nervirali. Da sam ih vidio bilo gdje drugdje, takav nedostatak talenta u autora, izazvao bi u meni suosjećanje. Samim time što svijetu tako izlaže svoj nedostatak vještine, naivno tražeći njegovo odobravanje, došlo bi vam žao sirote budale. No Nadovezini crteži ponosili su se svojim nepravilno ocrtanim linijama, koje bodu u oči i živciraju promatrača. Likovi s portreta nametljivi su, glupi i time se ponose. Jednom kada smo ušli u sobu inspektorov glas zvučao je dublje, a sjedeći za svojim stolom doimao se višim nego kad je stajao uspravno.
Počeo sam se nekontrolirano hihotati. Još uvijek sam sjedio, no osjećao sam kako su mi noge lagane poput perca. Rekao sam da ne znam o kakvom se biciklu radi. Što više, zadnji put sam vozio bicikl prije gotovo deset godina. Nisam imao nikakve ideje tko bi me mogao optužiti za takvu krađu. Ako žele mogu slobodno pregledati moj stan i podrum. Mogu i pitati susjede ili kolege s posla jesu li me ikad vidjeli na bilo kakvom biciklu. A i da sam htio bicikl, sigurno ne bi išao ukrasti tuđi. Pa imam barem toliko novca da si mogu priuštiti rabljeni. I ostale informacije, koje su trebale odganuti svaku sumnju da sam učinio tako besmislenu kriminalnu radnju, išle su mi u korist. Nestalo je one nesigurnosti u govoru i straha od nepoznatog. Dok sam izlagao informacije i branio se od svake moguće sumnje, hladni zidovi nisu više bili toliko negostoljubivi i strašni, a deseci boja razbacanih po sobi potpuno su se umirili i koncentrirali se u jednu neuglednu mrlju.
– Gospodine Majer. Ako ćete ikad zatrebati moju pomoć ili savjet, molim vas kontaktirajte me. Od sljedećeg tjedna više ne radim za policiju. Recimo da nisu bili oduševljeni nekim mojim metodama rada. Sigurno ima nešto što vas zanima, ili bi htjeli otkriti, a ja bih vam u tome rado u pomogao – raširio je ruke i stisnuo usne prijateljski, signalizirajući nemoć. Od glasa koji mi se maloprije učinio dubok i prijeteći ostao je samo piskutav vapaj.
Poželio sam Nadovezi ispričati cijelu svoju priču, samo kako bih ga ismijao. Nisam želio prihvatiti da ga ostavim i dalje s uvjerenjem kako radi važan posao. Toliko me je tada zasmetala njegova bijedna ćelenka i oni njegovi portreti, da bih bio spreman podnijeti opaku kaznu samo da mu dokažem koliko je glup i nevješt u svome poslu. Prešao sam nekako preko sebičnosti i čim sam izašao iz policijske postaje počeo sam se naglas smijati, pun radosti i podrugljivosti.
Vani je puhao topao, ugodan vjetar zbog kojega sam se poželio zadržati na ulicama. Još opijen zgodom s Nadovezom, za koju sam vjerovao kako je dokaz moje nadmoći, odlučio sam popiti šalicu kave i popušiti nekoliko cigareta na terasi prvog kafića kojeg sam ugledao.
Unutar kafića pažnju su mi zaokupile tri nadasve obične djevojke . Tamno staklo koje nas je razdvajalo udahnulo je u njih neobjašnjivu lakoću pokreta. Pokreti ruka bili su im začudno tajanstveni i senzibilni. Znajući da neću moći saznati o čemu i kako razgovaraju, zadovoljno sam krenuo kući. Svijet izvan Svete Ane tada mi se učinio dalekim i nerazumljivim.
– Službeno je potvrđeno, nakon identifikacije na Odjelu za patologiju Kliničke bolnice Dubrava, djevojka pronađena u ponedjeljak poslijepodne u Svetoj Ani identificirana je kao 19-godišnja Anđelina Budimir, podrijetlom iz Sinja – bila je posljednja vijest koju sam pročitao toga dana prije nego što sam uronio u dubok i suh san bez snova.