Piše: Rade Jarak
Koji je smisao izbora u Hrvatskoj?
Imaju li sljedeći parlamentarni izbori smisla?
U ovoj situaciji, pitanje tko će dobiti izbore potpuno je marginalno, u odnosu na stvarne probleme s kojima smo suočeni i koji nas pritišću. Pitanje tko vlada Hrvatskom potpuno je nebitno u odnosu na naše sudbine i budućnost koja nam je već dobrim dijelom skrojena.
Jednom je netko rekao: dijapazon mogućnosti prilikom izbora na zapadu, je otprilike toliki kao da možete birati između pepsi i coca cole. Pri čemu je najveća ironija upravo u ovome “možete”.
Nakon epidemije korona virusa (gdje je u suštini velika većina stanovništva bila zaključana u svoje domove, bez mogućnosti da iziđe vani i radi) svijet, pa tako i mala Hrvatska, kao jedna enklava, “niša”, kao jedan komadić, ili okrajak toga svijeta, recimo: tek jedno omanje parče, nalazi se pred velikom kušnjom. Koja u stvari uopće nije kušnja i sve je potpuno, devedeset i devet posto, zadano, i neće biti nikakve razlike pobijedi li HDZ, SDP, ili netko treći… Hrvatska je upala u shemu u kojoj je sve zadano i njezina je sudbina skoro pa nemilosrdno zacrtana. Postala je tek kotačić u velikom stroju kojim upravljaju drugi.
Izbori su zapravo izbori za novog poslušnika zapada, za novog potrčka EU, koji će manje raditi u interesu građana Hrvatske, a više u interesu bezbojne i maglovite EU-birokracije. Nakon izbora neće nam biti ni malo bolje, nego se bojim da nam ne bude još gore… I to je, eto, dvadeset i prvo stoljeće, “stoljeće razvoja čovječanstva”.
Hrvatska kao monokultura (turizam)
Jedna od mogućih posljedica – glad.
Hrvatska je danas, a to je ujedno i najprecizniji opis ove zemlje, monokulturna zemlja.
Kao svojevremeno Irska, koja je bila prisiljena od Engleza saditi samo krumpir i onda jedne godine kad je bolest napala nasade krumpira i kad je krumpir propao, došlo je do velike gladi. Godine 1845. propast uroda krumpira izazvala je gljivična bolest phytophthora infestans poznata i kao plamenjača.
U samo par godina jedan milijun Iraca umro je od gladi i bolesti, a drugi milijun je odselio u Ameriku.
Ima još sličnih primjera, na primjer sadnja duhana u Makedoniji (poznata je pjesma Tutonoberači).
Filoksera u Dalmaciji prije stotinjak godina, nametnik vinove loze, koja je bila monokultura na obali i otocima, uzrokovao je privredni slom i tisuće i tisuće težaka odselilo je u Argentinu, Čile, Australiju, Ameriku.
Ili, “banana države” Srednje Amerike – ime sve govori.
Pitanje je što bi se dogodilo da je lockdown od epidemije korona virusa potrajao još dva, tri mjeseca i da su zemlje od kojih uvozimo hranu (Italija, Španjolska, Poljska… ili koja već…) ostale bez viškova i da su rekle: “Oprostite, mi ne možemo više izvoziti, jer imamo hrane samo za vlastito stanovništvo.” Tada bi Hrvatska trebala naći nekog novog dobavljača, a ako ne bi uspjela, većem dijelu našeg stanovništva prijetile bi nestašice i, u konačnici – glad. Zato je, vrlo moguće, strašna pandemija u roku od sedam dana splasnula i odjednom nestala.
Ako se pandemija vrati u drugom valu, sve ovo će ponovo postati aktualno.
Hrvatska nema snage da pored turizma razvije i druge grane privrede, dijelom i zbog snažnog “uvoznog lobija”, čija se logika već više od dvadeset godina temelji na lakoj, osobnoj zaradi, ne brinući za posljedice i stanje društva u cjelini.
Hrvatska je stegnuta u jedan nevidljivi, ali čelični okov, sačinjen od ugovora, propisa i na kraju – dugova. Koji sve više rastu.
Dužni smo k’o Grčka.
Politički dio problema samo je šlag na torti. Politička arena u kojoj se pojedinci i stranke beskonačno prepucavaju, makljaju, vrijeđaju i psuju, da bi kao na nogometnoj utakmici ili u ultimate fight areni, narodu pružili kruha i igara, dok je sudbina Hrvatske na mnogo većim razinama dobrim dijelom odlučena, odavno smo lockdown, a da to i ne slutimo.
Drugim riječima, na našoj političkoj sceni se priča o partizanima i ustašama vrti do besvijesti, kao u filmu Beskrajan dan (Groundhog Day), premda ni jedni ni drugi nemaju ama baš nikakve veze s našim današnjim problemima.
Zašto korupcija?
Tako da u politici preostaje još samo ono što je moguće – a to je korupcija. Korupcija nalaže ovo mladom nadobudnom pojedincu: uđi u političku arenu i pokušaj izvući koji milijunčić za sebe, jer ionako ništa ne možeš promijeniti. To je jedino moguće – uzmi za sebe, a na štetu čitave zajednice. Jer obične građane ionako nitko ništa ne pita.
Drugim riječima, ako se želiš obogatiti nemoj otvarati firmu jer ćeš propasti, nego se učlani u stranku. Upravo je ova motivacija glavni uzrok korupcije.
Pepsi cola – SDP, Coca cola – HDZ
U takvoj situaciji Hrvatska vapi za trećom političkom opcijom. Birači instinktivno “čitaju situaciju” i sve više daju glasove “trećim strankama”, čak je takvo ponašanje birača postalo pravilo, trend. Bilo je nekoliko relativno uspješnih pokušaja da se prodre u zamak, u bipolarni sistem HDZ-SDP. Pri čemu su “vanjski” pojedinci politički uvijek gubili, ako izuzmemo eventualnu vlastitu korist. Najdalje su stigli Most i Živi zid, ali su se obje stranke raspale u općoj močvari, sistem ih je pojeo. Danas je velika enigma Škoro i njegov pokret. Birači žele “treći put” i dat će mu dosta glasova
Škoro?
Pitanje je hoće li on imati snage provesti svoj program u djelo, evo što najavljuje: smanjenje poreznog opterećenja za poduzetnike; reorganizacija uprave i izbornog zakona; uvođenje e-države; redefiniranje odnosa s Europskom unijom, koje bi Hrvatskoj vratilo dio državnih ovlasti… itd. Pitanje je jesu li to pusta obećanja, ili će nešto od toga Škoro zaista ostvariti. I dok su Most i Živi zid bili progutani i razmontirani od bipolarnog sistema (premda su oni prema vlastitom programu trebali razmontirati upravo taj isti sistem), jer su se trudili pozicionirati u političkom centru, kod Škorinog pokreta prijeti opasnost od klizanja u desno, što bi također razorilo njegov prvobitni cilj i namjeru, pa bi nas unazadilo umjesto da nas unaprijedi.
Škoro, ako osvoji dovoljan broj glasova, mora pokazati državničku mudrost i prije svega snagu, da se odupre vanjskim napadima i da ostane dosljedan u svojim obećanjima. Istovremeno, potreban mu je dobar tim, jer mu jednaka opasnost prijeti iznutra, budući da nema takvu infrastrukturu kao velike stranke. Te, treća stvar, opasnost od desničarenja, koje se može uvući u njegov pokret i ponovo usmjeriti stvari u krivome smjeru, u smjeru nekog novog ili starog jednoumlja.
A što ćemo s koronom?
Ovo je sada najteži dio. Strašno su bitni događaji u Americi za sudbinu ćitavog svijeta. Sada je tamo sve veći kaos. A ključna su stvar izbori, koji se moraju održati krajem godine. Pitanje je, kako je krenulo, hoće li se izbori uopće održati, ili pod kojim okolnostima će se održati.
Možemo zadnje događaje u Americi promatrati iz dva očišta. Jedno je da se sve ovo – korona virus, karantena, oko trideset milijuna nezaposlenih, nemiri zbog brutalnog ubojstva Afroamerikanca – dogodilo i događa slučajno; a drugo je da je sve dobrim dijelom organizirano. Ne želim presuditi u ovoj dilemi, ostavljam vama da zaključite sami.
U slučaju da je sve ovo većim dijelom organizirano – a to je još uvijek tek jedna od hipoteza – zanima me hoće li biti sljedećeg koraka i koji je sljedeći korak?
Neki još opasniji virus? Je li ovo bila samo pokazna vježba, ili “upozorenje”, kao što kad zarate kriminalni klanovi pa prvo kao upozorenje dignu automobil u zrak, a zna se da je sljedeće – metak, elem slijedi li nešto novo, kao “drugi val”, pa “treći val”, ili nešto još gore? Final lockdown?
Ne znam, dragi moji. Daleko bilo…