Piše: Rade Jarak:
Evo me opet s još jednim tekstom o “korona krizi”, baš danas kad je organiziran prvi prosvjed protiv tzv. “medicinske represije”, koja je provođena u svrhu suzbijanja pandemije; u Zagrebu na Trgu Bana Jelačića u 17 sati. Odmah na početku moram reći “Please don’t shoot the messenger”, jer koliko me frendova odlajkalo, koliki su mi zamjerili, digli pozdrav – ali, valjda imam pravo iznijeti svoje mišljenje – a opet… mnogi su mi dali podršku. Elem, pokušat ću razmisliti o nekoliko stvari. Pa krenimo polako.
Je li korona virus nastao “slučajno”, ili je namjerno uzgojen, to jest modificiran? U ovom trenutku, u raskoraku, ili međukoraku u kojemu se nalazimo, to nije bitno. A nećemo nikada ni znati odgovor na to pitanje. Na primjer, kao što nikada nećemo znati tko je i zašto ubio Kennedya. Dakle, nije bitno, jer nećemo znati točan uzrok, ali bitna je situacija u kojoj se nalazimo. To jest, iz posljedica možemo iščitavati uzroke i razloge zašto se nešto događa, ili – ako hoćete – zašto je nešto “napravljeno”, dizajnirano, plasirano.
Dakle, želio bih skrenuti pažnju na jedan psihološki fenomen koji bih nazvao “šok percepcije”. I pokušat ću ga objasniti.
Da bih ilustrirao o čemu govorim, morat ću napisati jednu pričicu. Pisat ću je u petom licu (Vi), a mogao bih i u prvom (ja), ili drugom (ti), svejedno. Evo, ovako ide:
Recimo da je na snazi “normalno” stanje od prije krize. Recimo da je 2019. godina, ljeto prije pojave korone. I da, na primjer, morate putovati u Moskvu. Recimo, putujete poslovno. Nikada niste bili u Moskvi, imate dobru priliku za posao, a i upoznat ćete Moskvu, uzbudljivo je i sve je ok.
Spremate se na put, a vaš brat je baš dva dana ranije otišao na more. Na Krk, recimo. I znate da će tamo ostati desetak dana.
I dobro, vi odete u Moskvu, sletite na Šeremetjevo, impresionirani ste gradom, polako skupljate usputne impresije, odlazite u hotel, a zatim odlazite na poslovni sastanak. Obavite sastanak, i puni utisaka, jer sastanak je solidno prošao, zadovoljni, ali i malo umoni, odlučite prošetati prije počinka. I dok šetate, Tverskom ulicom na primjer, vi odjednom susretnete vašeg brata.
I što se događa? Jedan dio vašeg mozga, automatski prepoznaje vašeg brata, prepoznaje crte lica, oči, držanje, figuru, čak i garderobu. I nema sumnje, a normalni ste, da će te istog trenutka tim dijelom mozga prepoznati vašeg brata. Ipak, vi prolazite na metar od njega, a niste shvatili da je to vaš brat.
Jer, drugi dio mozga – ne zaboravimo da ste umorni, da ste odradili veliki posao, da ste hiljadu kilometara od kuće, da znate da je vaš brat prije nekoliko dana otišao na Krk – drugi dio vašeg mozga će iz ovoih logičnih informacija, zaključiti, tj izvesti blokadu… i spriječiti prepoznavanje. Jer nemoguće je da se vaš brat nalazi u Moskvi! Mozak će blokirati onu informaciju koju vam je objektivna percepcija isprva dala. Jer je jednostavno logički nemoguće. I vi ćete, onako umorni, proći pored rođenog brata i nećete ga prepoznati.
Naravno, da ste sjedili u nekom kafiću, pa da je i on sjedio, da ste gledali samo nekoliko sekundi duže, vi biste ga prepoznali, jer bi nadvladala ova objektivna, “suha” percepcija. Ali, onako, u prolasku, u mimoilaženju, u sekundi, ili dvije, drugi “pseudo logički” dio mozga vas je blokirao.
E sad, zašto sam ovo ispričao?
Odmah ću preći na stvar. Prvo, navikli smo da kršenje ljudskih prava dolazi s Istoka. Što je jednim dijelom točno, i svi znamo za izgnanstva u Sibir, Gulage, čistke u Staljinovo doba, itd. Iako su postigli određeni napredak, ni dan danas situacija s ljudskim pravima u Rusiji nije sasvim čista. To se odnosi i na Kinu, i Sjevernu Koreju pogotovo. Također, znamo da je nacizam, došao iz Njemačke u vrijeme Hitlera, ali isto znamo i da je poražen. Dajmo, tim represivnim sistemima, atribut “fašizam”.
Meutim, nije fašizam – to je moja pretpostavka – onakav kakvim ga poznajemo, kakvim ga naša percepcija “logićki” prepoznaje. Znači, fašizam je kad marširaju ljudi u crnim odijelima koji ubijaju, pale i otimaju. Ne, ovaj “fašizam” nije više takav.
Kao prvo, a radi se o pretpostavki, napominjem – on dolazi sa Zapada, a ne s Istoka. Horizont očekivanja je takav da je “nemoguće da fašizam dolazi sa Zapada, iz Amerike, Australije i Eu”. Jednostavno, nemoguće, ne ulazi u mozak, nije istina, jer ljudi vjeruju u te demokratske države.
Poentirati ću s navodnim stanjem u Australiji koje traje već određeno vrijeme. U Melbourneu, navodno, na snazi je policijski sat od ponoći do pet ujutro. Ako vas tada vide na ulici, bez posebne dozvole, mogu vas hapsiti. Nitko, navodno, ne smije napustiti mjesto boravišta dalje od pet kilometara, inače hapse, i nitko mu – pa ni rodbina, navodno – ne smije doći u posjetu – opet mogu hapsiti.
Ako je ovo istina, ljudi, ovdje se radi o Melbourneu, hej! (A naši mediji o tome slabo pišu)
Ne radi se o Sjevernoj Koreji. Da je ovo informacija iz Sjeverne Koreje, svi bi rekli, ma oni nisu normalni, totalitarna država. Ali ovdje se radi o Melbourneu, Australiji hej!
I mnoge druge zemlje zapadne hemisfere su pod karantenom već nekoliko mjeseci. Potpuno zatvoreni, lock down, nitko ne govori o ljudskim pravima, nitko ne govori o Constitutional rights!
Evo još jedan primjer, Hitler je teškom mukom uspio u Srbiji zavesti policijski sat, ali je nedavno Krizni štab to uspio bez po’ muke, ljudi su sami dobrovoljno išli u kuće i zaključavali se unutra.
Dakle, želio sam ovdje izložiti jedan psihološki fenomen koji bih nazvao “šok percepcije”. Ljudi jednostavno ne shvaćaju stanje, jer dolazi iz suprotnog smjera od onoga odakle očekuju. Nekoliko je pojedinaca i udruga u Hrvatskoj podnijelo tužbu Ustavnom sudu povodom kršenja ljudskih prava od strane Stožera. Koliko su u pravu, presudit će sud… premda sam skeptik, jer i u Ustavnom sudu sjede samo ljudi.
Živili i držite se.