Piše: Sandra Bogdan
Na uglu Reisnerove ulice
izgledala je kao šiljcima probodena
naslonjena na ogradu od željeza
Rekla je:
Bit će još dana
ali ovaj nije takav.
I sad
Ja bih trebala čitati između redova
ogromna bijela praznina koju nagrizaju moljci
u čije rupe propadaju slova
kao prolaznici u neoznačeni šaht.
Život je protočna kanalizacija
odvratih filozofski
dok je cijeli jedan neshvaćeni svijet
izgarao na krajičku cigarete
male osobne predstave javnog spaljivanja
Jednom sam čitala Jamea Joycea
bez točke i zareza struja te odnese daleko
ulijevaš se u Crno more
Možda su točke precijenjene
I kraj rečenice trebalo bi posuti žutim peludom suncokreta
Gorčinu premazati bijelim mlijekom smokve
I gledati kako se pčele roje iznad poeme.
Imam susjeda
napustila ga cura
Svako veče slušam njegove glasne naricaljke u slušalicu telefona
Da bar zatvori prozor i pati bez svjedoka
Psuje i moli a ja pojačavam ton dnevnika
Razmišljam o točki veličine topovske kugle
koju treba ispaliti na kraj balade.
Pozvonit ću mu na vrata
Susjed, treba Vam interpunkcija, ogromna točka
da završite s tom patetičnom blamažom
Moje umjetničko čulo trpi
Niste Vi James Joyce