Piše: Bojan Đurđević
Mjesečeve mijene
Kao da nismo ovdje
Tako se duboko osjećam
Tijelo mi je na sjeveru
Duša na jugu
Ja živim između dva svijeta
Ja sam tišina
Dok si ti okvir televizora
Ponekad proviriš
iz katodne cijevi
Pa se vratiš na mjesta u izolaciji
Tamo sunce ne dopire
Pusti, izvuci se odavde
Vani te čekaju mogućnosti
Kažeš, bojim se
Strah me samu hodati po trnju bosa
Prelaziti ilegalno granice koje smo gradili
Hodati po rijeci
Penjati se po planinama
Ja sam zima
Ledeno hladna kao špricer
Ti si ljeto
Pakao, žega,
Kažeš ne daj me
Ne mogu više letjeti
Teško je brisati prošlost
Zavući se ispod
Prestati disati
Izgubiti vid
Pričaš mi o brisanju svemira
O gubljenju namještaja pri selidbi
Kako si izgubila tok rijeke
Negdje daleko iza sebe
Dalje ne možeš
Nema snage
Seliš se
Odlaziš sve su ti bliže mjesečeve mijene
Sredina
Dopusti mi da ti nacrtam sredinu
Tamo je moja obitelj
Koja ima zarobljen izgled
Zarobljeno žive u plijesni zidova
Provirujući kroz prozor
Prolazeći kroz labirint šutnje
Napunjeni energijom čestica
Jedući oštro brašno za rast
Pokušat ću ti nacrtati sredinu
Gdje moja obitelj ima krila
Da mogu letjeti
Mrtva tijela simboliziraju
Oči što ispadaju sa lica
Pa putuju kroz rukave
Do odredišta prašine na kutu zidova
Želim ti pokazati sredinu
Tamo je moja obitelj
Sakrivena u zidu boli
Oštrih pogleda
I snažnih emocija
Koji mogu plivati na moru suza
Sretni ljudi
Ja vjerujem da postoje sretni ljudi
Iako ih nikada nisam vidio
Vjerojatno žive u nekoj izolaciji
Družeči se međusobno sami sa sobom
I ne mogu opisati kako oni izgledaju
Imaju li sve prste na rukama i nogama
Jesu li im uši normalne veličine
Rastu li im dlake ispod pazuha
Dišu li na škrge ili na usta
Ja čvrsto vjerujem da postoje sretni ljudi
Koji se smiju i uživaju životu
Vjerojatno hrane se jestivim snovima
O čemu mi obični smrtnici možemo samo sanjati
I možda i ja sutra ili daleko nekad
Budem pripadnih tih sretnih ljudi
Da mi osmjeh krasi lice
Da osmjehom širim tvoje jagodice