CARLO MICHELSTÄDTER (Görz/Gorizia 3. 6. 1887. – Görz/Gorizia 17. 10. 1910.)
Bilješka, prijevod i odabir: Suzana Glavaš
Iz sebe sama rasplamsati se u plamen
Poliglot, sportski duh, pjesnik, filozof, slikar, pripovjedač, književni i glazbeni kritičar, prevoditelj, punog imena Carlo Raimondo Michelstädter, hebrejskog imena Ghedalià Ram, rodio se u habsburškom Görzu, gdje je samoubojstvom (metkom u čelo) okončao život u 23. godini, dovršivši i nikad ne obranivši svoj diplomski rad o Uvjerenju i Retorici (La persuasione e la rettorica). Kao bivši đak prestižnog austro-ugarskog multietničkog goričkog Carsko-kraljevskog liceja Staatsgymnasium, kojeg je pohađao i nešto mlađi Biagio Marin (proslavljeni dijalektalni pjesnik iz Grada), upisao se isprva u Beču na studij matematike i fizike da bi već za vrijeme drugog semestra 1905. godine, zbog izrazitih talijanaških osjećaja u dvojezičnoj obitelji (njemački i talijanski), te privučen svijetom umjetnosti, poželio otići na studij književnosti i filozofije u Firenzu, na Istituto di Studi Superiori, preteču Filozofskog fakulteta, gdje je na Akademiji primijenjenih umjetnosti pohađao i slobodni tečaj crteža i kiparstva.
Njegova cjelovita književna i filozofska rukopisna ostavština objavljuje se neprekidno od 1912. godine, kada u nakladi Formíggini prvi izlaze u istoj publikaciji pred smrt napisan Dijalog o zdravlju (Dialogo della salute) i Poezija (Poesie), te godinu dana kasnije, u istoj nakladi u Genovi, cjelovit diplomski rad La persuasione e la rettorica. Kroz vrijeme se njegovo originalno filozofsko djelo sve više proučava i opetovano objavljuje kod raznih talijanskih nakladnika i u raznim kritičkim izdanjima, i sve se više prevodi na strane jezike, smatrajući ga jednim od stupova filozofske misli 20. stoljeća. No, autentični Michelstädter (Michelstaedter) postaje i sve češćim predmetom filoloških istraživanja, tijekom i na tragu nekih važnih novijih pronalazaka i objavljivanja iz njegove rukopisne književne ostavštine (eseji, pripovjetke, kritike). Uz trajan interes za njegovo likovno stvaralaštvo i sve učestalije izložbe, sve su prisutnije i dramaturške, narativne te filmografske rekonstrukcije njegove biografije. Valja predočiti, međutim, kako se kronološki najmanje bilježi kritičko zanimanje za njegovu poeziju i za njeno prevođenje na strane jezike, među kojima i na hrvatski, što se pokušalo nadoknaditi jednom svježom kolektivnom multijezičnom talijanskom publikacijom antologijskog izbora njegove lirike.
Činjenica je da gorički genij Michelstädter, neovisno o njegovim sigurnim knjiškim uzorima kao što su presokratici, Sokrat, Platon, Sofoklo, Biblija, Petrarca, Leopardi, Carducci, rani D’Annunzio, Tolstoj, Ibsen, Nietzsche i Schopenhauer, trajno ostaje izvan svakog pokušaja uvjerljivo moguće klasifikacije, izuzev one jedine da je u svome kratkom životu iz sebe sama uspio rasplamsati se u plamen, kako glasi jedan od njegovih omiljenih citata iz najčitanijeg i najprevođenijeg mu djela o Uvjerenju i Retorici. Tako ovaj slikar-pjesnik-filozof na razdaljini od 115 godina od smrti, zahvaljujući i neprekidnim novim otkrićima i publikacijama rukopisne ostavštine, pred nama intrigantno autentično sve življe živi puninom svoga mladenačkog bića kojim je pokušavao oblikovati svoj svijet enciklopedijske erudicije i iznimne senzibilnosti.
Safička oda
(Ode saffica)
Ja živim van stvarnoga svijeta
živim kao u snu, živim k’o u ideji
nekoj ideji što me uznosi, i preobražava me
u bijedi.
Krv u žilama životom se puni
k’o u brzaca kada dažd pada.
Ja rob misli u trenu postadoh
sanjar.
Oštrice moga sirotoga mozga
što srce su mi ubijale i svijet
umirene, zaobljene u blagosti
pitaju.
Neki ljubak oblik ih je pripitomio
njoj smjeloj šinju povijaju
klanjaju se obožavanoj predodžbi
oduševljeno zanijemjeli.
Sred odbljesaka poništavajuće misli
sred bitaka, sred razočaranja
tebe vidjeh čista i sjajna djevojko
u nevinosti.
Travanj 1905.
Čemu služila ti jaka nada, čemu služila ti vjera gorljiva
(Che ti valse la forte speranza, che ti valse la fede che non crolla)
Čemu služila ti jaka nada, čemu služila ti vjera gorljiva
čemu služila ti stroga disciplina, tjeskoba što ti srce sagorjela
o smrtniče – što pitaš za kob svoju – ako nakon dnevne muke
ako nakon krajnjeg odricanja – ne umire žudnja nezasitna
jakost gruba podivljala, ako svagda još u dosadi nijemoj
uznastoji i živim te održava; – e da bi ti smrt svoju
oćutio svakog trena u času kad polako mili i nikad ne jenjava
uzdao se očajavajući i očekivao što doći ne može
da bi bol slijepa bila jača od boli što vidje
istu ispraznost samoga sebe? – Ti si poput onoga u noći
što vidje pustu tamu a od boga zazivaše božansku svjetlost
te iz časa u čas ponosito srce hraneći
još jačim željama i u nadu se
sve življu uzdajuć, kad dan
s milosrdnom svjetlošću
smrtnome životu
svakoj stvari smrtnoj iznova je laskajuć
a on se ni ne trznu jer čvrstim okom
vidje čak i noć nezvjezdanu. –
Poput tijela tvoga kog sunce miluje
uživajuć što svjetlo prima požudno
zašto i dušu svoju ne usmjeriš
veselim i dragim igrama? Vidi svud uokolo
dokle seže pogled, polja
se smiju prijateljskoj svjetlosti.
Prijatelju – okružuje me morska pučina
(Amico – mi circonda il vasto mare)
Prijatelju – okružuje me morska pučina
s tisuću svjetala – ja gledam prema obzoru
gdje nebo i more
živote svoje u beskonačnost pretaču. –
No drugdje priroda šale zbija
zemlja pruža svoje duge prste
a sunce nadugo i naširoko opisuje
obale kojima more glođe podnožja
i zeleni se vinogradi okrunjuju.
A dolje: obalama u naručju pali sunce
bijela sela uokolo zvonika
i dolje u moru bijela jedra na putu
u pustolovinu. –
Pored mene, na istom grebenu
sjedi djevojka poput alge ustreptala,
jer alga pod valom se mijenja i ne uzda se u
Φιλοβαθεία. –
Oživljava na suncu bronca njenih vlasi
a oči joj ustreptale golubice
gledaju more i motre obalu
svjetlima obasjanu. –
No pod koprenom vedra ozračja
ćuti ona vječnu tajnu svega
primorana vječna mijena bit
neprestana.
Ćuti u suncu bolan glas
univerzuma, – i bezdan je privlači
vitla je protrnulu od užasa
poput vala što tlo je morskoj algi
koja čvrstim korijenima
za bezdan se drži i smije se suncu. –
Prijatelju, ja još uvijek gledam prema obzoru
gdje nebo i more
živote svoje u beskonačnost pretaču.
Gledam i molim za život
za život svoje divlje snage
da mogu sâm oblikovati svoj svijet i kako bi sunce
o meni moglo zboriti svjetla i sjene –
život koji bi mi podario siguran spokoj
u punini bića.
A uzdrhtale oči golubice
vidjet će u radosti i u spokoju
bezdan moje podivljale snage –
a razni valovi moga postojanja
potresat će ih sad blago sad uzburkano
poput vala na moru algu morsku
koja čvrstim korijenima
za bezdan se drži i smije se suncu.
Piran, kolovoz 1908.
Pjev kukuljica
(Il canto delle crisalidi)
Život, smrt,
život u smrti;
smrt, život,
smrt u životu.
Mi s niti
s niti života
naš usud
tkasmo ovoj smrti.
I još jači
san je o životu –
ako smrt nas
na život bodri
no život
život nije
ako smrt
smrt je u životu
a smrti
smrti konca nema
ako jače za nju
živi život.
No ako život
naša smrt će biti
u životu
živimo tek smrt
smrt, život,
smrt u životu;
život, smrt,
život u smrti. –
Buđenje
(Risveglio)
Ležim u travi
na hrptu planine, i upija sunce
moje tijelo što ga vjetar miluje
i dotiču moju glavu cvjetovi i travke
koje vjetar uljuljkuje
i zujeći roj kukaca. –
Lastavica let užurbani
obilježava isprekidanim krivuljama modro nebo
i povlači u visine prostrane krugove širok
let sokolova…
Život?! Život?! ovdje travke, ovdje zemlja,
ovdje vjetar, ovdje kukci, ovdje ptice,
a ipak među njima čuje vidi uživa
tu je pod vjetrom da ga se pomiluje
tu je pod suncem da upija toplinu
tu je pod nebom na dobroj zemlji
onaj koga ja zovem „ja“, a koji ja nisam.
Ne, nisam ovo tijelo, ovi udovi
ispruženi ovdje sred travki na zemlji,
tim više ja nisam ovi kukci ili travke il’ cvjetovi
il’ sokolovi gore u zraku il’ vjetar il’ sunce.
Ja sâm sam, dalek, ja sam drugačiji –
drugo sunce, drugi vjetar i uzvišeniji
let drugim nebesima je moj život…
No sad dok ovdje čekam, i moj život
zašto ne živi, zašto se ne događa?
Što je ova svjetlost, što je ova toplina,
ovo brujanje poremećeno, ova zemlja,
ovo prijeteće nebo? Tuđ mi je
izgled svega, neprijateljska mi je
ova priroda! dosta! želim izaći
iz ove mreže noćnih mora! život!
moj život! moje sunce!
No nebom
se gomilaju oblaci gore s obzorja,
već dodiruju sunce, već zemlji
zavide svjetlost i toplinu.
Neka jeza prožima prirodu
i kruto mi protječe udovima
na zapuhe vjetra. Al’ što mi je činiti
prignječen na zemlji ovdje među travkama?
Sad ću se dići, jer sad imam cilj siguran,
sad mi je hladno, sad sam gladan sad ću požuriti,
sad poznajem život svoj,
jer već samo neznanje mi je znanje –
priroda neprijateljska sada mi je draga
i dat će mi zaštitu i hranu,
sad odoh zujati poput kukaca. –
Na Sv. Valentinu, lipanj 1910.
Val za valom udara o hrid
(Onda per onda batte sullo scoglio)
Val za valom udara o hrid
– promiču bijela jedra na obzoru;
diže se pa spušta, sad blago sad žestoko
uzburkano more bez prestanka.
No val i sunce i vjetar i jedra i hridi,
to je zemlja, ono obzorje
dalekoga mora, mora bez granica.
Nije to slobodno more bez obala,
more gdje val ne dospijeva,
more koje samo iz sebe vjetar rađa,
šalje svjetlost i u njedra si je vraća,
more koje životom svojim tisuće života
pobuđuje i razvija u samo jedan život.
Ah, nema mora kojem blizu il’ daleko
razna sprud ne otežava, i razni vjetar
ne odvraća od uobičajena spokoja,
more nije doli jedno od morâ.
I more je pustinja beživotna,
jalovo tužno ustajalo izmučeno.
A okret dana i mjesečevih mijena,
promjena vjetrova i obala,
različit jaram oh da veže ga i pritišće
– more što more nije premda more je.
Pronalazi vjetar izmoreni val,
a moja kobilica prelazi preko stare brazde.
Te ako usred vjetra i mora moja ruka
pridržava kormilo i podiže jedro,
to više nije moja ruka već ruka
onog vjetra i onog vala koji ne miruje…
Jer bez prestanka k’o što udara val
jer bez prestanka k’o što putuje oblak,
isto tako muči se duša samotna
prijeći preko novih valova, i bez kraja i konca
nove granice pod novim zvijezdama
zamišlja pogledom uprtim u obzorje,
gdje se da bi zašlo ipak iznova sunce rađa.
Svojem suncu, svojem moru po ovim putevima
zemaljskim ili morskim obraćam se zalud,
uzaludna je tegoba i uzaludno nadanje,
čitav je život pečalba i pustinja,
sve dok u jednoj točci ne skupi se u luku,
iz sebe sama odjednom u plamen se ne rasplamsa.
Piran, kolovoz 1910.
Kseniji, I
(A Senia, I)
Sve što vidjeh na dnu mora,
ponore tamne, svjetla daleka
i isprepletene alge i bića čudna,
Ksenija, to samo tebi ispričati želim.
Jer kratkog daha u neka davna vremena
ronio sam po dnu mora.
E da bih sad dao domovinu sireni prognanoj,
domovinu sebi samom i čovjeku slomljenom
razotkrio tajnu njezina izgubljena kraljevstva,
jačim žarom želim u more zaroniti,
da svaki čovjek razotkrivene drevne tmnine
upozna i bliske stvari daleke.
No, ono što već vidjeh na dnu mora,
provalije tamne, svjetla daleka
i isprepletene alge i bića čudna,
Ksenija, to samo tebi ispričati želim.